Uvod: Rad s djecom i svakodnevna komunikacija s roditeljima
Kroz godine rada s djecom, od individualnih sati pomoći pri učenju pa do edukativnih, kreativno-zabavnih i inih radionica uz svakodnevnu interakciju s djecom shvatila sam da ujedno s roditeljima komuniciram u kontinuitetu vrlo često. Iskreno rečeno, češće no što se čujem i s najbližim prijateljima! Napredak djece poprilično ovisi i o osvještavanju roditelja, a ponekad je roditeljima jednostavno lakše kada svoja opažanja u odnosu na dijete mogu s nekime podijeliti.
Komuniciramo na dobrobit djeteta o novitetima, strategijama, dogodovštinama iz škole pa se uz sve potkrade i pokoji roditeljski (u određenoj mjeri ishitreni) komentar na njihovo dijete:
- „Lijen/a je. Da malo više grije stolicu sve bi bilo dobro!“
- „Živcira me jer nju/ga je apsolutno baš briga za školu! Najbolje da ja idem u školu umjesto nje/njega!“
- „Opet ne zna što je za zadaću, ne zna tko mu/joj glavu nosi!“
- „Pamti k'o ribica, opet ću mu/joj uzeti mobitel!“
Vjerujem da imate inspiraciju za nastaviti niz i ne, ovo nije osuđujući osvrt na roditeljske reakcije.
Obiteljske bitke oko školskih obaveza
U brojnim obiteljima vode se verbalne bitke i konstantna nadmudrivanja oko izvršavanja školskih obaveza uz razne restrikcije oduzimanja digitalnih gadgeta i ostalih distraktora. Vikendima se ostaje kod kuće ili žurno vraća kući zbog nenaučenog gradiva dan, dva prije testa, nenapravljenih projekata i nepročitanih lektira. Gradiva je puno, a pozornost sve kraća, raspršena ili pak usmjerena na ono zabavnije, dinamičnije, nevezano za obaveze koje čekaju… i čekaju.
„Sjedni i uči“ – formula iz prošlih vremena
S druge strane formula za uspjeh zvuči jednostavno: sjedni i kreni učiti. Većina nas iskustveno upravo to i pamti na način da ako smo se usmjerili na obaveze koje neće netragom nestati uslijedio je i rezultat. Nekad kampanjski (češće nego rjeđe), a nekad na vrijeme jer profesor/ica je bio strog ili nam je neki predmet bio mio, išao od ruke!
Osobno iskustvo: radoznalost vs. poteškoće čitanja
Kroz osnovnoškolsko obrazovanje sjećam se vlastitog unutarnjeg veselja kada bi nešto zapanjujuće, fascinantno ili logično spoznala ili zaključila o svijetu. Intrigirale su me stare civilizacije, lijepa poezija i rado sam pisala sastavke.
Ipak, nije sve bilo tako romantično! Razvoj predčitalačkih vještina kao i učenje čitanja uopće mi nije išlo od ruke. U najkraćim crtama, čitajući sam često viđala slova koja uopće nisu u tom retku (da, da, disleksija), a najveća noćna mora je bila kada nam je učitelj pred penziju, primjenjujući izumrle pedagoške metode, štopao koliko ćemo riječi pročitati u minuti. Ujedno radio je rang liste od najboljih do najgorih rezultata i mnogo puta sam se osjećala posramljeno zbog svoje nevještosti.
No zašto sada pišem crtice iz vlastitog života? (Vjerujte mi na riječ nije u pitanju puka digresija.)
Rad s učenicima danas: izgubljeni žar za učenjem
Svi mi koji radimo sa školarcima trebali bi se povremeno pokušati prisjetiti sebe u tim danima, premošćenim izazovima i što nas je tištilo, a što veselilo. Kod mene je prepreke prevladala radoznalost i želja za otkrivanjem svijeta. Moja apsolutno nesavršena vještina čitanja i ja kotrljale smo se kao kamenje kroz određene krize i probleme, ali žar za učenjem vodila me kroz godine prema malim pobjedama.
Iako bih rado pisala i o generacijskim razlikama tada (s kraja devedesetih i početka dvijetisućitih) i danas, pristupu obavezama, današnjem prezaštićivanju (…), ne uzimajući u ovome trenutku te (ne manje važne) činjenice, često razmišljam o ugašenom žaru za učenjem, uz natruhe izražene radoznalosti, kod učenika s kojom radim. Bez stroge generalizacije, većina učenika kotrlja taj kamen jer eto mora zbog tih ocjena, da se roditelji ne bi ljutili i kako ne bi bilo ponovo kazni i rasprava.
Šuma i stablo: kada djeca ne vide smisao
Kada bih pokušala ukratko pročitati između redaka što mi učenici na djetinji način pokažu jest da od šume ne vide stablo, a da pritom traženi tempo učenja svih tih informacija nije u skladu s vlastitim kompetencijama uz nerazvijene vještine učenja.
Kao da ja sa svojom trenutnom fizičkom spremom odlučim planinariti deset sati. Ostvarivo je, no da sam dijete bi li znala da je ostvarivo ako mi je teško i ako moram izaći iz zone komfora?
Što ako rijetko izlazim iz zone komfora i većinu toga drugi rade umjesto mene mimo učenja, a od mene očekuju odgovornost i samostalnost pri učenju? Što ako u svojoj dječjoj emocionalnoj nezrelosti uz iskustva kontinuirano slabijih rezultata uopće ne razmišljam o aktualizaciji svojih kapaciteta i vlastitih mogućnosti uz uvjet da ustrajem i ne predajem se?
Zaoštreno, što ako mi netko kaže da MORAM pješačiti višednevno Putem za Santiago (Camino de Santiago), a ja sam apsolutno obeshrabrena puno jednostavnijim podvizima i neuspjesima? Hoću li ja tada doista misliti: „Ma mogu ja to? Pa što, mora se!“
Tako se štošta mora, a postoje djeca koji taj kamen sličan mom (čitalačkom) kamenu jedva da kotrljaju ili pak ona kod koje na prvu izgleda kao da im ide čisto solidno, a u pozadini se potkradaju određene teškoće.
Djeca, poteškoće i vrijeme potrebno za učenje
Nije sporno da u većoj ili manjoj mjeri sva djeca s kojom radim mogu naučiti neko gradivo kao što je i jasno da neka poteškoća nije čitava osobnost djeteta. Mogućnosti djeteta su uvijek veće od određene poteškoće no kada dijete za školskim obavezama mora sjediti, sat, dva, tri dulje od svojih vršnjaka teško da će samosvjesno odlučiti ustrajno raditi unatoč poludnevnom prethodnom sjedenju u školi. Znači li to „grijati stolicu“ gotovo cjelodnevno?
O kakvim poteškoćama govorimo?
Krenut ću u temu ponovo iskustveno kroz nekoliko primjera djece s kojom sam radila ili još uvijek radim 1 na 1. U pravilu je riječ o učenicima koji pohađaju redoviti program s ili bez individualiziranih postupaka.
Roditelji koji su mi se prema preporuci kroz godine javljali za rad s učenicima koji nemaju nikakvu individualizaciju prijavljivali su kako djeca naprosto nedovoljno uče, nisu zainteresirana i da nemaju dovoljno predznanja. Dakako, te činjenice sam vrlo brzo i ja ustanovila no to je odgovorno tvrdim često samo vrh sante leda.
Mahom je bila riječ o učenicima blago smanjene govorne ekspresije, osiromašenog vokabulara uz česta nerazumijevanja pročitanoga, šturih tekstualnih odgovora i sl.
Kroz dva, tri susreta često na vidjelo izađe:
- smanjeni kapacitet radnog pamćenja
- slabije dugoročno pamćenje
- nemogućnost zapamćivanja pojmova unatoč kontekstualizaciji
- teškoće u primjeni pojmova u bliskim kontekstima
U tim trenutcima našla sam se u poziciji edukatorice koja nužno u pomoć pri učenju mora unijeti više rehabilitacijskih elemenata i ponaosob raditi individualizirane strategije kako bi uz ustrajan rad djeca krenula ostvarivati svoje mogućnosti.
Multisenzorni pristup učenju
Kao fonetičarka rehabilitatorica krenula sam ustrajati i na vježbanju vidne i slušne percepcije vodeći brigu o multisenzorici i potrebama djece. Što je više osjetila uključeno uz smislene pokrete tijela postoje jednostavne metode koje djetetu na više razina pomažu tijekom učenja.
U svaku temu krećemo iskustveno uz buđenje interesa i motivacije s ciljem postepenog osamostaljivanja uz intrinzičnu motivaciju. Time više ili manje premošćujemo izazove u obliku školskog gradiva kao i generalno čitanja s razumijevanjem, izvođenja složenijih matematičkih operacija itd.
Zašto školski sustav ponekad „ne vidi“ poteškoće?
No pitate se vjerojatno zašto unutar sustava kod mnoge djece određene teškoće nisu prepoznate ili dramatičnije rečeno zašto se u školama nastavno osoblje deskriptivno bavi vrhom sante leda?
Tema je, jasno, puno složenija od mojih opažanja u okviru jednog tekstа pa pojednostavljeno rečeno kod mnoge djece ne možemo govoriti o razvojnim teškoćama koje su jasne od najranije dobi.
Nekada roditelj konstatira kako je dijete malo kasnije progovorilo, da su brat ili sestra u tim ranijim godinama bili puno brbljaviji, poneki roditelj se sjeti nekih momenata koje možemo povezati sa slabijom finom motorikom itd.
Onda kada se s djetetom doma podosta radi dogodi se da ne ispliva toliko izraženo kako dijete kroz školovanje prolazi ispod radara, a da se kasnije potvrdi kako je riječ o primjericе posebnim jezičnim teškoćama, disleksiji, problemu s područja senzorne integracije itd.
Jednako tako posebne jezične teškoće, disleksija, senzorna neosjetljivost ili preosjetljivost, AD(H)D (…) nisu kod svakoga jednako izražene i tako se potkradaju i sele zajedno s djetetom iz razreda u razred. Zadaci postanu sve složeniji i najčešće, koliko ja uviđam, dodatno eskalira u petom razredu ukoliko muke po učenju ne krenu samim polaskom u školu.
Od sve slabijeg školskog uspjeha pa do frustracija, demotiviranosti i osjećaja da ih drugi ne razumiju.
Nebrojeno puta sam čula iz dječjih usta rečenicu:
„Ma i kada se trudim i dalje dobijem jedan ili dva. Pa što ću se truditi?“
Drugim riječima: „Odustao sam, nemam samopouzdanja i štitim se tako da ignoriram obaveze i ponašam se kao da me nije briga. Navikao sam da me kritizirate doma i u školi i da kad nešto uspijem mi se kaže – evo vidiš da možeš (nakon ulaganja tri puta više vremena od većine vršnjaka).“
Što učiniti ako sumnjate na poteškoću u učenju?
Ako postoje sumnje da vaše dijete ima neku teškoću s učenjem, motorikom, pozornošću obratite se stručnoj službi škole da vas, odnosno dijete, upute na procjenu.
Kada ste i u nekoj mjeri s pravom ljuti oko nemotiviranog djeteta koje ne izvršava svoje obaveze sjetite se da se nešto po putu moralo dogoditi. Dijete s radošću otkriva svijet, a ako mu dajemo teško dostižne zahtjeve koji nisu u skladu s trenutnim mogućnostima, kako će se veseliti znanju?
Zašto je rad na učenju ujedno rad na psihi djeteta
Iako po struci nisam psiholog smatram da je rad s djecom u formatu "pomoći pri učenju" doista rad na psihi i transformaciji kako dijete doživljava obaveze, stres i osjećaj samovrijednosti/doživljaj vlastitog kapaciteta.
S tom mišlju otvorila sam obrt za edukacijske usluge Rado-znalci jer svi se mi osjećamo dobro kada u nečemu napredujemo, kada se osjećamo kompetentno i vješto.
Radost u stjecanju znanja (i vještina) kao i radoznalost nas guraju iz zone komfora, a lijenost i nezainteresiranost nisu došli preko noći.
S više razumijevanja kako vaše dijete funkcionira na neki način kupujete i sebi mir uz svijest da se ustrajno može raditi ako se s djetetom su-odnosi s potporom, razumijevanjem i ustrajnim strpljenjem. Uz stručnu pomoć ako je potrebno.
Poziv roditeljima i pratiteljima
Svi rado-znalci i rado-znalke koji su do kraja pročitali tekst vjerujem da imaju neko iskustvo vezano uz izneseno te sugeriram praćenje mojih relativno novih FB i Instagram kanala na kojima ću si dati truda pisati kao saveznik roditelja uz savjete i iskustva.
Pisat ću i snimati o tehnikama učenja, o učenju i senzornoj integraciji te objavljivati sadržaje i termine edukativno-zabavnih ljetnih kampova koje trenutno programski oblikujem. U razradi je, vjerujem, puno korisnih noviteta koje namjeravam realizirati, a rado bi ih dijelila s vama!
Vašoj djeci kao potpora u učenju stojim na raspolaganju, ali uz vrlo oskudan broj slobodnih mjesta za sada. Nadam se da se čitamo, slušamo i prema potrebi razgovaramo.
Zaključak
Suma sumarum jest da, kako je stari Aristotel ustvrdio, svi ljudi po prirodi teže znanju, a kada te iskre nema - na nama odraslima je dati sve od sebe i u ravnopravnoj suradnji s djetetom potaknuti ponovo te male toliko nužne iskrice veselja u spoznaji!
Autor bloga: Nikolina Jamičić, fonetičarka rehabilitatorica slušanja i govora te profesorica filozofije
